(Ne)poslušno dijete
Voliš svog prijatelja, još više voliš igrice, no ipak najviše voliš svoju mamu.
Odlučuješ otići u dućan. Ako si dovoljno brz, možda ćeš uspjeti igrati igricu prije ručka. Trčiš do dućana. U dućanu brzo pronađeš WC papir, nestrpljivo pripremiš novce i prije nego si došao do blagajnice te ju izletavajući iz dućana pozdravljaš.
Kod kuće zahvalnoj mami dodaš WC papir te odeš ulicu niže do kuće svog prijatelja.
Zvoniš na vrata, nitko ne otvara. Pokucaš jednom, dvaput, triput, ništa. Pričekaš malo.
Nestrpljivost je uzela maha, pa proviriš kroz prozor koji gleda u dnevnu sobu.
Vidiš Marka kako sjedi na podu, držeći kontroler u rukama i igrajući na TV-u igricu koju tako silno želiš isprobati. Taman želiš poviknuti da si ovdje, da te pusti unutra, kada primijetiš siluetu druge osobe kako sjedi na kauču i veselo se smije.
To je onaj nepodnošljivi Pero, kolega iz razreda s kojim se ne voliš družiti jer je jednom lagao da si ti razbio omiljenu učiteljičinu zelenu vazu. Marko i Pero se druže? Nisi li mu ti najbolji prijatelj?
Osjetiš neku novu emociju, koju još do sada nisi upoznao, neku bol duboko u prsima.
Povlačeći se do doma, sretneš Ivanu, svoju simpatiju iz ulice. I ona je dobila novu igricu i zove te na druženje!
Srce ti brzo kuca dok nervozno pališ konzolu kod nje doma. Ekran zasvijetli, a na njemu piše:
